Tijelo kao izazov i zagonetka

Izložba Obala neba, nedavno otvorena u galeriji MSU-a, prvi put predstavlja hrvatskoj publici opus Arna Rafaela Minkkinena, finsko-američkog umjetnika. Riječ je o svjetski priznatu autoru fotografija, na kojima su kroz specifičnu estetsku prizmu sjedinjeni krajolik i ljudsko tijelo, uglavnom umjetnikovo. Uz novu seriju radova, nastalih za vrijeme njegova ovogodišnjega boravka u Hrvatskoj, izložba daje i presjek Minkkinenovih radova nastalih od 70-ih godina prošlog stoljeća naovamo. Iako veći dio života boravi u Sjedinjenim Državama, Minkkinen ostaje povezan s domovinom te se snažno angažira na području njezine kulturne promocije. Stoga je važno spomenuti da je i ova izložba povezana sa stotom obljetnicom nezavisnosti Finske.

Alfa i omega Minkkinenova stvaralaštva ogoljeno je ljudsko tijelo, zabilježeno isključivo u crno-bijeloj tehnici, bez ikakvih naknadnih izmjena i retuševa. Lišeno svih natruha bilo kakva uresa, osim onoga što ga ostavlja vrijeme, fotografovo gipko i vretenasto tijelo uranja u brzace, zakopava se u led ili u pustinjski pijesak, uvlači se u raspore drveta, distorzira se bez različitih manipulativnih intervencija, ili pak balansira na rubu litice.

Metodom kameleonske dovitljivosti i intuicije, Arno se sjedinjuje s pejzažom, ostvarujući tako nadrealne kompozicije, u kojima je tijelo dovedeno gotovo do apstraktne razine smisla i predstavljanja. Gdjegdje je logični nastavak dominantne strukture krajolika (Autoportret, Trostruki luk, pustinja Moab, Utah, 1999), odnosno njegov simbolički kontrapunkt (Autoportret, Fosters Pond, 2000).

Gipki čarobnjak

Posve prikladno u više se dosadašnjih kritičkih napisa doticala poveznica sa Stieglitzovim portretima slikarice Georgie O’Keefe, nastalih u razdoblju od trideset godina. Riječima Filipa Beusana, autora zagrebačke izložbe i njezina glavnog inicijatora, Arno Rafael Minkkinen je gipki čarobnjak, koji može sam stvarati svoju iskošenu stvarnost, mijenjajući veličinu i oblik, pa čak postojati bez glave ili zastrašujuće ostaviti neki svoj dio u krajoliku, pomicati mora i planine te biti proziran, hodati po vodi i letjeti, umrijeti i nanovo oživjeti, i dalje se veseliti svakoj svojoj čaroliji kao i onoj prvoj otprije zamalo pola stoljeća.

Jednako kao što je osamljen na fotografijama, i njegov stvaralački proces počiva uglavnom na njemu samu – od odabiranja i osmišljavanja kadra, pozicioniranja sebe unutar njega, do konačnoga pritiskanja daljinskog okidača. O čitavom procesu autor ovako razmišlja: „Sumnja me ne može odvratiti, inače polovina mojih radova ne bi nikada nastala. I tako, dok visoko u niši onoga nakovnja sama sebe uvjeravam da će zajedničko djelovanje vjetra, vode, stijena i oslonaca mojih nožnih i ručnih prstiju izdržati te da će se moje tijelo podčiniti mojoj mašti, zatvarač aparata već okida, rađa se nova slika.“

Iako je Minkkinenov začudni i perfekcionistički stil prepoznatljiv, estetski (i etički) zaokružen, autor si ne dopušta upadanje u sheme predvidljivosti ili repetitivnosti. Tako Alan Lightman, američki kultni pisac i fizičar, ističe moment inverzije očekivanoga toka naracije, čime ono što je bilo poznato postaje neobično, staro postaje novo.

Izbjegavanje ili bolje rečeno rijetko bilježenje ljudskih materijalnih kreacija te odbacivanje rekvizita (iznimka je prije naveden autoportret iz 2000, ruka koja izranja iz jezera držeći pisaljku) daje Minkkinenovim fotografijama dimenziju bezvremenosti i pečat univerzalnosti. Fotografije su ponajprije autoreferencijalne, usidrene u Minkkinenov život i sudbinu, no dovoljno otvorene za utiskivanje vlastitih iskustava i viđenja.

Vječno propitkivanje tijela

Prema Lightmanu s fotografovim se tijelom identificiramo duboko emocionalno i psihološki. S druge pak strane Minkkinen se decidirano susteže od prikazivanja najprepoznatljivijega dijela – lica, koje je u njegovu slučaju izdvojeno od većine drugih zbog urođene anomalije. Gdjekad ipak otkrije tek djelić lica, a davanjem naglaska na izvanrednu prilagodbu tijela odabranom kontekstu on zapravo zakoračuje u oslobađajuće polje anonimnosti.

Kao što je nadahnuto napomenula autorica teksta u katalogu Jadranka Pintarić: „Minkkinenove fotografije ‘govore’ sve jezike i ‘čitljive’ su na svim kontinentima. Doista, moraš biti u skladu i suglasju sa svojim tijelom da stvoriš takav opus. Tijelo je naša radost i muka; tijelo je užitak i bol; tijelo je poželjno i prezreno. U tijelu se rađamo, stječemo svijest o njemu i naposljetku u tijelu umiremo, s duhom ili bez njega.“

Kako navodi Lightman, Minkkinen obiđe mjesto, neko vrijeme živi s njim, te čeka žuđeni zov mogućnosti. U kratkom razgovoru na otvaranju autor mi je kazao veoma zanimljivu misao: „Dok sam ovdje fotografirao, bio sam hrvatski fotograf.“ Stoga je, sagledavajući odabir ranijih radova, veoma znakovito da se u Hrvatskoj uz tipično vlastito pronalaženje u prirodi (Paunovi u letu I i Paunovi u letu II, Dubrovnik, 2017), još i više identificirao sa spomenicima kulture – sepulkralnim, sakralnim i obrambenim.

Univerzalnost koju uobičajeno prepoznaje u prirodi sada je otkrio u beramskom Plesu mrtvaca, kojem se i sam, bez patetike, pridružuje. Također je gotovo šamanski filozofiju slikovite poslovice tri mudra majmuna (ne vidjeti zla, ne čuti zla, ne govoriti zla) mimikrijski prenio na dubrovačku Minčetu, šibensku katedralu svetoga Jakova i jednu zagrebačku kolonadu. Simboličke referencije nisu nimalo banalne ni jednoznačne, a priloženi naslovi uistinu mogu služiti kao jedan od mogućih putokaza u iščitavanju značenja fotografije.

Često ironičan i sarkastično duhovit (Arno na Arnu, 2016), ponekad žovijalan i zaigran, gdjegdje egzistencijalno mračan, Arno Rafael Minkkinen susteže se od artificijelnosti i pretencioznosti. Iako bismo zbog izbrušene i zahtjevne izvedbe olako mogli skliznuti u takvo tumačenje, skloni smo tu estetiku prihvatiti kao polazište za vječno propitkivanje tijela kao zasebna i općeg simbola, potom ljudske krhkosti, snage i prolaznosti, ukratko egzistencije. Autorova, a time i naša, epiderma osviještena je u ovom opusu kao istovremena zapreka i zaštita prema svijetu (a i vremenu), ali i kao trajna spona s njime.